Seksualno nasilje

Intervju sa Anom Bukvić, konsultantkinjom Autonomnom Ženskog Centra, za psihološku podršku ženama koje su preživele nasilje.

Objavljen na sajtu http://stazenezele.rs/seksulano-nasilje-nad-zenama/

Šta se sve podrazumeva pod seksulanim nasiljem?

Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili predlog usmeren protiv osobe i njene seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakteriše ga upotreba sile, pretnje ili ucene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba. Liz Kelly, feministička teoretičarka, daje sledeću definiciju: „Seksualno nasilje uključuje svaki fizički, vizuelni, verbalni ili seksualni čin koji je, u vreme kad se dogodio ili naknadno, žena ili devojka doživela kao pretnju ili napad, i koji ju je povredio ili degradirao, i/ili u kojem joj je oduzeta kontrola u intimnom kontaktu”.

Silovanje nije samo fizički napad, nego povreda ličnih, intimnih i psiholoških granica. To je rodno zasnovano nasilje, rodni zločin, predominantno počinjen od strane muškaraca protiv žena i devojaka, ali takođe i protiv dečaka i drugih muškaraca.

Šta je specifično kod silovanja u odnosu na druge oblike nasilja nad ženama?

Za razliku od drugih oblika nasilja, seksualno nasilje zadire u intimnu sferu života osobe koja ga je preživela. Seksualno nasilje povezuje se sa seksualnošću koja je i dalje tabuizirana tema u društvu i na taj način je gledaju i preživele/i i njihova okolina. Okruženje (neposredno okruženje i osobe koje rade u institucijama kojima se žena obraća zbog nasilja) može dodatno otežavati situaciju time što svojom nesenzibilnošću i predrasudama nameću osećanje krivice osobi koja je nasilje preživela. To ne moraju biti eksplicitne poruke, već mali gestovi i rečenice poput „zašto si uopšte išla kod njega? “, „zašto se nisi branila?“, „šta si imala na sebi?“, umesto da odgovornost za počinjeno krivično delo usmere isključivo na onoga ko ga je izvršio. Time se nasilje normalizuje, tretira kao nešto za šta se podrazumeva da je moguće da će se desiti (i jeste uvek mogućnost i opasnost), a zadatak da do toga ne dođe i krivica ako se desi, prebacuje na žrtvu. To je reviktimizacija, žrtva je ponovo učinjena žrtvom i nanesena joj je dodatna trauma.

U osnovi seksualnog nasilja nad ženama je duga istorija društvenog tolerisanja silovanja i drugih oblika nasilja nad ženama koja je doprinela da nasilje bude normalizovano ponašanje koje se teško imenuje i još teže sankcioniše. Do nedavno, nismo imali reči za seksualno uznemiravanje, niti za silovanje u braku. Do skora se to zvalo uobičajenim načinom komunikacije među polovima i bračnom dužnošću. Pa tek od 2002. je silovanje u braku uopšte krivično delo kod nas, do tada je brak podrazumevao dozvolu da se seksualni odnosi odvijaju bez ženine volje.

Pored telesnih povreda, koje su još posledice sa kojima se suočavaju žene koje su preživele silovanje?

Silovanje nosi specifične zdravstvene rizike i posledice, kao što su povrede, seksualno prenosive bolesti, neželjena trudnoća, zaraza HIV-om. Međutim, telesne povrede kao posledica silovanja nisu toliko česta pojava kao što bi se možda mislilo, a za to su brojni razlozi. Kada govore o silovanju, ljudi najčešće misle na „manijaka iz parka“ koji vreba žene iz mraka. U realnosti, najveći broj silovanja se ne dešava na javnom mestu, već u privatnom prostoru silovatelja ili žrtve, naprosto zato što je najveći broj silovanja upravo silovanje od poznate osobe, u braku ili intimnom partnerskom odnosu. Verovatnoća da će žena biti silovana od svog sadašnjeg ili bivšeg partnera, a ne od nepoznate osobe, 4 puta je veća. Silovanje u braku se po pravilu i ponavlja više puta i predstavlja izdaju poverenja jer se dešava baš od one osobe u koju bi trebalo da može da se ima najviše poverenja i u domu koji bi trebalo da je sigurno mesto. Do fizičkih povreda ne mora doći i zato što je često fizička prisila nepotrebna: ako neko ima oružje ili je jači, ako su deca i drugoj sobi i mogu se uplašiti ako čuju, možda je najmudrije ponašati se tako da se izbegne još veća povreda ili smrt. To može biti svesni izbor, a može doći do toga da se osoba parališe od straha. Veliki broj onih koje su preživele silovanje izjavljuju da su se plašile za svoj život. Naravno, posledice mnogih silovanja jesu i fizičke povrede.

Koje su psihičke posledice ovakve traume?

Početna reakcija najčešće obuhvata šok, nevericu, potom strah.

Psihičke manifestacije traume se mogu svrstati u 3 velike kategorije:

1. Povišena pobuđenost (stanje stalne strepnje i pripremljenosti na opasnost usled iskustva da svet nije bezbedno mesto i da opasnost preti, strahovi, gubitak poverenja u ljude i težnja da se uvek ima kontrola, razdražljivost, problemi sa spavanjem i koncetracijom…)

2. Ponovno proživljavanje događaja bez bolje osobe kao da se zbiva u sadašnjosti – kroz snove, misli, slike, preplavljenost traumatskim događajem

3. Izbegavanje mesta, ljudi, sećanja na događaj, pasivnost

Stalno osciliranje između sećanja koja se nameću i želje da se ona izbegnu, stanja preplavljenosti osećanjima i njihovom otupelošću, napetosti i spremnosti za akciju i izbegavanja akcije, dovodi do iscrpljenosti i bespomoćnosti osobe u pokušajima da svoja ponašanja prilagodi zahtevima okruženja i svakodnevice. To vodi povlačenju i izolaciji, narušavanju veza sa ljudima koji mogu biti izvor podrške u oporavku. U težnji da izbegnu sve što može podsetiti na traumu i da teška osećanja umrtve, neke osobe mogu pokušati sebi da pomognu upotrebom droga i alkohola, što dodatno otežava oporavak.

Ali, naravno da je oporavak od traume silovanja moguć. Reakcije su individualne. Najveća pomoć je podrška drugih osoba od poverenja, bilo da su to prijatelji i prijateljice, bilo stručne osobe.

Koje su teškoće s kojima se one suočavaju na svom putu oporavka?

Osuđivanje okoline, izazivanje krivice u ženi da je na neki način doprinela tome da bude žrtva. Čak i ako je neposredna okolina podržavajuća, sama kulutura u kojoj živimo i dalje je osuđujuća, tako da se pod njenim uticajem žena već u velikoj meri sama oseća krivom, i govori sebi „trebalo je da znam da će se to desiti“ ili „trebalo je više da se trudim da to sprečim“. Važno je za svaku ženu koja je preživela silovanje da zna da je učinila najbolje što je mogla u tom trenutku. I ako se nije suprotstavljala, ona to nije želela. Da je postojalo bilo šta što je mogla da uradi, ona bi to i učinila.

Kada se može reći da je oporavak potpun?

Što se samog psihičkog oporavka tiče, posebno je zbunjujuće za preživele to što se može desiti da se sećanja na preživljeni događaj odjednom pojave posle nekoliko godina, kada je već mislila da je to iza nje, da se oporavila. To može izazvati veliki strah. Zapravo se u tim situacijama radi o tome da je, često pod pritiskom dobronamernog okruženja (uz poruku „digni glavu, zaboravi na to, dosta je plakanja, budi jaka, samo napred“) i sasvim prirodne sopstvene želje da se što pre vrati svom svakodnevnom životu i odnosima i da što pre prestane da biva u teškim osećanjima, žrtva nasilja „preskočila“ deo oporavka koji podrazumeva i bavljenje traumom. Nekada je neophodno i potrebno da budemo tužni i da plačemo, a da to ne shvatimo kao znak slabosti, da dozvolimo sebi i takva osećanja. Naprotiv, to je način da budemo jaki, da prihvatimo sva svoja osećanja jer sva imaju snagu i svoju funkciju. Oporavak je potpun kada je sećanje na traumatski događaj potpuno integrisan u iskustvo osobe, kao i svi drugi životni događaji, kada ga se može setiti kada želi, a ne razmišljati o njemu kada ne želi, kada se sećanja ne naviru sama, kada se ponovo uspostave odnosi sa drugim ljudima i kada imamo svest o tome i možemo da cenimo da smo tokom oporavka stekli novu snagu, iskustvo i veštine da sebi pomognemo.

Šta žena koja doživi silovanje treba prvo da uradi? Kome da se obrati?

Treba da uradi ono šta želi da uradi, šta joj izgleda najbezbednije i na šta je psihički spremna. Neke žene automatski odlaze u policiju i prijavljuju, dok druge ne. Brzim odlaskom u policiju obezbeđuje se procedura kojom se dokazi silovanja čuvaju i najveće su šanse da silovatelj bude osuđen. S druge strane, prirodno je da posle ovakvog događaja osoba ima želju da se istušira i to obično i radi, time uništavajući dokaze. Najvažnije je da, šta god da uradi, to bude njena samostalna odluka.

U prvom trenutku može se obratiti i specijalizovanim organizacijama koje se bave podrškom osobama, pre svega ženama koje su preživele seksualno nasilje jer su žene te koje su u većini slučajeva žrtve, gde može saznati proceduru prijavljivanja i dobiti psihološku podršku. SOS telefon Autonomnog Ženskog Centra je 011-266-22-22, a radno vreme je od 10h do 22h.

Može se obratiti i drugim stručnim osobama, s tim da je za mnoge zaista važan faktor da to bude osoba istog pola kojem i one pripadaju. Dublja psihoterapija se ne počinje neposredno nakon traumatičnog iskustva, već je podrška u prvom trenutku usmerena na trenutno situiranje i zbrinjavanje, obezbeđivanje bazičnih potreba.

Ako je to osoba koja je nama bliska i obrati nam se u toj situaciji za pomoć, kako je najpametnije da postupimo?

Trebalo bi da se podrazumeva da toj osobi, pre svega, verujemo i da je ni na koji način ne osudimo. Osuđivanje može izaći i kroz naizgled sitne komentare, poput „Šta si radila na tom mestu?“, „Zašto si pila?“, „Šta si imala obučeno (kako si ga izazvala)?“. Nasuprot tome, razuveravanje i ponovno uveravanje da nije ona kriva je često neophodno. Bez obzira da li je pružala otpor aktivno ili nije, važno je da je preživela i uradila sve najbolje što je mogla da bi preživela.

Važno je ne ispitivati tu osobu i dozvoliti joj da ima kontrolu nad tim da li će, kome i šta ispričati. Silovanje je traumatski događaj koji narušava poverenje u druge ljude i, dok se događa, osobi koja ga preživljava u potpunosti oduzima kontrolu nad svojim ponašanjem/životom/bezbednošću. Zato je važno da okruženje bude podržavajuće i ostavi dovoljno prostora osobi da samostalno donosi odluke koje se nje tiču, istovremeno ostajući dovoljno blizu da bi pružili podršku. Preživela treba da sama odluči da li će prijaviti silovanje ili ne, da li će, kada i kome i koliko o tome govoriti.

Osoba koja je u prilici da bude podrška treba da zna sa čime se suočava, da je oporavak nekada dugotrajan proces, a uvek proces koji ima određene faze, da može da očekuje i brzo poboljšanje i da je moguće (ali nije obavezno) da se posle nekoliko godina teškoće ponove. Potrebno je strpljenje i razumevanje, pažnja, ljubav, posebno kada je nasiljem uništeno poverenje u ljude, a to je uvek u nekoj meri slučaj.

Šta mislite o lažnom prijavljivanju silovanja? I da li to uopšte ima veze sa ovom temom? (do skoro aktuelno u medijima)

To je tema koja se često pokreće kada govorimo o silovanju, a zapravo nema veze sa ovom temom. Poenta silovanja nije u seksualnom činu nego u nasilju, poniženju, kažnjavanju, kontroli, demonstraciji moći i povređivanju. Teško mi je da zamislim stvarnost žene koja bi procenila da može da ima neku dobit od javnog prijavljivanja silovanja u kulturi koja ženu samu krivi za nasilje nad njom, ma kog oblika to nasilje bilo, i u kojoj se prvo pomisli na to da možda laže kada prijavljuje.

Brojne su prepreke u prijavljivanju nasilja i samo vrlo mali broj slučajeva se prijavljuje (strah od počinioca, strah od osude okoline, nepoverenje u institucije, sramota, krivica, potreba da se zaštiti počinilac ako je on poznata osoba, na primer otac dece), a kada se i prijavi (npr. policiji), ne bude sve procesuirano, a broj nasilnika koji su osuđeni je još manji, a kazne neadekvatne. U realnosti je retko, to govori i statistika, dok je u tabloidima mnogo puta češće. Prema podacima koje ja imam, broj lažnih prijava silovanja je jednak kao i za svako drugo krivično delo, na primer krađu.

 

Marija Kulović

dipl.psiholog, geštalt psihoterapeut

O autorskim pravima

Svi tekstovi sa ovog sajta su autorski, ako želite da ih podelite sa čitaocima vašeg sajta ili portala, molimo vas da navedete izvor. Za saradnju i dodatne informacije, pišite nam. Hvala vam na razumevanju!