Seksualnost i seksualne disfunkcije

Vrhunac realizovane seksualnosti, orgazam, potpuno predavanje Idu, napuštanje Ega makar na tren, izlazak iz dimenzija prostora i vremena, isceljujuće stapanje u Jedno, gubljenje u konfluenciji, trenutna bezvremenost, prevaziđen osećaj konačnosti, blaženstvo u dodiru sa Jednim, pobeda nad smrtnošću. Paradoksalno, fiziološki gledano, „mala smrt“, fiziološke funkcije organizma drastično izmenjene do tog nivoa, da bi u „normalnim okolnostima“ nastupio kolaps sistema. Ipak, organizam je tako konstruisan da takve male smrti podnosi i ne samo podnosi, već biohemijski doživljava njihove blagotvorne posledice kroz šaržiranost  revitalizujućim hormonima, enzimima i neurotransmiterima. Orgazam je dakle, granični fenomen, kontroverza, mesto susretanja nabujale životnosti i same smrti, mesto susretanja nespojivih aspekata, aspekata koji se u bilo kojoj drugoj dimenziji, čak negativno uslovljavaju.

Možda otud takvo tabuiziranje ovog fenomena gotovo oduvek, od kad je čovek postao „civilizovan“ i izašao iz primarnosti biološkog, te postao društveno biće. Kao da je time pokušao da raskrsti sa Idom kome je do tada bio okrenut i uspostavi Ego, misleće, kontrolišuće, struktuirano, planersko, organizovano biće, koje će time, iz stoleća u stoleće sve temeljnije graditi iluziju da je kontrola u njegovim rukama, nadajući se naivno da to znači da će, ukoliko se bude držao što dalje od svoje primarne prirode („pećinskog Ida“), izbeći i samu smrt i nekako volšebno postati besmrtan. Gotovo savršeno ostvarenje onog Frojdovog „Naka bude Ego tamo gde je bio Id“. Paradoksalno, upravo taj pokret, zamišljen kao isceljujući „biser mudrosti“ koji će nas osloboditi našeg „animalnog“ i približiti božanskom postaje naš kamen spoticanja, zbog kojeg gubimo ravnotežu i toliko željenu kontrolu i padamo. Taj pad može da bude nezadovoljstvo, očaj, obesmišljenost, depresivnost, bolest, ravnodušnost, seksualna disfunkcija, mnogo toga, ali o čemu god da se radi, suština je gubitak životnog protoka, zaustavljenost, paralisanost, zastoj, ne-život. Pokret ustajanja, vraćanje životu, zahteva zamah energije, a energija stoji upravo tamo gde Ego-čovek tako dugo nije želeo da pogleda, u Idu. Taj pokret obuhvata sagledavanje onoga šta smo, a mi smo i jedno i drugo i samo tako, kao i jedno i drugo, možemo da se afirmišemo kao celi.

Dakle, pokret uceljenja je priznavanje onoga što jeste, a jeste da smo smrtni, da se rađamo i umiremo, ali da se između te dve tačke nalazi život, a da život čoveka znači ljubav, rad, odmor, rast, razvoj, konstrukciju, dekonstrukciju i jedini posredan način obezbeđivanja besmrtnosti, reprodukciju.

Ili, kako Svetska zdravstvena organizacija formalnije kaže: „Bazični preduslovi ljudske egzistencije su hrana, voda, san i seks.“ Prva tri preduslova se prihvataju kao bespogovorne prirodne datosti bez ikakve relativizacije i stavljanja pod znak pitanja, nešto što se poštuje kao ultimativna ljudska potreba. Samo je ljudska seksualnost i dalje pod velom tajne, nešto u šta se ne gleda tako slobodno, nešto što se ne osvetljava ili bar ne osveljava nikada do kraja. U mitu o Erosu i Psihi, Eros zahteva od Psihe da dođe u krevet sa njim u potpunom mraku. Kada Psiha, u nemogućnosti da odoli iskušenju, upali lampu da vidi svog dragog on nestaje. U geštalt terapiji, to „nestajanje“, radikalno sužavanje prostora duše do doživljaja nestajanja, nazivamo stidom. A upravo je stid, kao i krivica, fenomen koji u stopu prati seksualnost i koji je sine qua non svake seksualne disfunkcije. Biološku pretpostavku seksualnosti čini telo, njegova biološka datost, čulnost, hemijska potka i genitalna neophodnost. Nasuprot ili u skladu, a svakako paralelno sa tim stoji prostor duše. Ovaj prostor ispunjavaju intenzivna strast, senzualnost, fantazije, snovi, sanjarenja, sećanja, sentimenti, suptilna i intenzivna osećanja, značenja. Duša zahteva aspekte koji su u vezi sa trenutkom, a oslanjaju se na prisustvo u sada i ovde, na kontakt dva partnera, na ja-ti odnos. Ovakav zahtev se ispunjava jedino kroz intimnost, odnosno kroz reči, dodire, aktivnosti, detalje, imaginaciju, potpuno prisustvo i duboko poštovanje onoga sa kojim delimo trenutak.

Tek u realizovanom prisustvu oba aspekta, i tela i duše, događa se ostvarenje seksualnosti u tom međuprostoru odnošenja i uspostavlja se relacija sa spiritualnim nivoom seksualnosti, kroz doživljaj spajanja u Jedno, povezanosti sa višim instancama doživljaja, što se dešava u orgazmu.

Seksualne fantazije čine mentalni aspekt seksualnosti koji se ne sme zaboraviti, iako je marginalizovan usled socijalnog neprihvatanja i stida. Seksualne fantazije su normalan aspekt seksualnosti koji, između ostalih,  ima i funkciju da stimuliše seksualnu želju i inspiriše potpuni seksualni doživljaj. Ovi neobični “seks-atraktori” nam se obraćaju na našem individualnom jeziku obećavajući zadovoljenje naše specifične potrebe. Nastaju rano u našem životu kao tajni lični jezik, ljubavna mapa, centralna erotska tema. Najčešće ljudi koji mogu da metabolišu svoje fantazije i da ih prihvate kao sastavni deo svoje erotičnosti i intra-psihičke realnosti, imaju kvalitetan seksualni život.

Seksualne disfunkcije su najrasprostranjenija grupa seksualnih poremećaja koju karakterišu smetnje u seksualnom funkcionisanju i teškoće u obavljanju seksualnog odnosa. Mogu da postoje od samog početka seksualne aktivnosti kada se nazivaju primarnim, da se pojave u jednom trenutku u životu posle perioda uspešnog seksualnog funkcionisanja kada se nazivaju stečenim ili sekundarnim, da se jave u specifičnim okolnostima i situacijama, i najzad, da budu opšte i da ne zavise od okolnosti u kojima se odvija seksualna aktivnost, niti pak, od određenog partnera i njegovih karakteristika.Ono što je važno naglasiti je činjenica da se seksualno disfunkcionalno ponašanje doživljava veoma bolno, da ugrožava doživljavanje sreće i zadovoljstva i značajno utiče na kvalitet života takvih osoba. Osiromašenja su velika, gubitak samopoštovanja, strah, depresivno raspoloženje, stid, osećaj krivice, pa i suicidalna razmišljanja i suicidalni pokušaji, češće su pravilo nego izuzetak i negativno utiču na sve aspekte življenja i delatnost ovih ljudi, te život postaje veoma bolan i neprijatan, posebno za mlade koji svoj identitet poistovećuju sa identitetom seksualno uspešne osobe.

Seksualne disfunkcije nastaju iz psihičkih, somatskih i kombinovanih, psihičkih i somatskih razloga. Somatski činioci su povezani sa sindromima, poremećajima i oboljenjima endokrinološkog, neurološkog, urološkog, ginekološkog i kliničko-psihijatrijskog tipa.

Psihički činioci su veoma raznovrsni i grubo se dele na:

  • smetnje u psihoseksualnom razvoju
  • smetnje u partnersko-bračnom odnosu
  • situacione okolnosti u kojima se obavlja seksualna aktivnost

Najzad, seksualne disfunkcije mogu da nastanu i kao posledica združenog dejstva psihičkih i organskih činilaca, jer je seksualni odgovor i uopšte seksualna funkcija u tim situacijama “napadnuta” i od strane psihičkih i od strane telesnih, fizioloških činilaca.

U kliničkom smislu, seksualne disfunkcije često prati određeni i veoma specifični komorbitet. Reč je o paralelnom postojanju seksualnih disfunkcija i drugih (psiho)patoloških stanja, kao što su telesni poremećaji, psihijatrijski poremećaji, alkoholizam, zavisnost od droga i lekova, depresija itd. U tom slučaju, klinička slika je neizdiferencirana i otežava tretman.

Tok seksualnih disfunkcija najčešće je hroničan, jer pacijent ili seksualni par obično zapadaju u začarani krug uzroka i posledica iz kojeg ne mogu spontano da izađu. Što se tiče prognoze, ona zavisi od oblika seksualne disfunkcije, dužine trajanja simptoma, strukture ličnosti osobe i najzad, kvaliteta partnerskog odnosa. Najbolju prognozu imaju seksualne disfunkcije koje se ne povezuju sa postojanjem drugih oblika telesne i psihijatrijske patologije i komorbiditetom. Psihoterapijska praksa je pokazala da dobru prognozu imaju poremećaji prevremene ejakulacije, sekundarne psihogene erektilne disfunkcije, poremećaj orgazma kod žena i vaginizam, dok se to ne može reći za primarnu psihogenu erektilnu disfunkciju, poremećaj orgazma kod muškarca, poremećaj seksualne želje, frigidnost i seksualnu adikciju. Naravno, prognoza zavisi od kvaliteta partnerskog/bračnog odnosa, stepena obrazovanja, okolnosti u kojima osoba živi, izloženosti stalnim stresovima itd.

Šta psihoterapija može da ponudi?

Terapijski pristupi i intervencije usmeravaju se uglavnom na tri teme:

  • Razumevanje i rešavanje konkretne seksualne problematike
  • Upoznavanje i produbljivanje seksualne intimnosti
  • Istraživanje seksualnosti u okviru rasta i razvoja osobe

Najčešće tražene terapijske intervencije se odnose na tretman, odnosno razumevanje i rešavanje konkretnih seksualnih problema, kao što su prerane ejakulacije, odsustvo orgazma, vaginizam i sl. Za ove klijente terapija je uspešna kada se simptom izgubi. Ovim aspektom intervencije se najčešće bave psihijatri u okviru institucija.

Druga dva aspekta predstavljaju ciljeve koji su bliži humanističkim granama psihoterapije, time i geštalta. Naime, sve češći cilj i tema rada psihoterapeuta kada je seksualnost u pitanju je produbljivanje i razumevanje intimnosti i potencijala osobe i partnera. Veoma često, u ovom smislu je naglasak terapije na “diferencijaciji selfa”, sposobnosti da se funkcioniše nazavisno, a pri tom emocionalno uključeno, bez fuzije koja onemogućava kontakt i odnosi strast, naročito u dugim vezama. Geštaltistički rečeno, što smo manje konfluentni, izuzimajući fazu kontakta u kojoj se zadovoljenje potrebe realizuje, više smo seksualni, uzbuđeni, strasni i privlačni za partnera.

Treći aspekt rada, lični rast i razvoj kroz seksualna iskustva postaje značajnija figura nego spoljni kriterijumi zasnovani na učestalosti seksualnih odnosa ili orgazma. Partneri razvijaju svoje potencijale da poštuju svoju želju i strast kroz intenzivnu, neposrednu, razmenjujuću prisutnost u punom kontaktu koji obnavlja, iznenađuje i duboko povezuje.

Metod koji pri tome geštalt terapeut koristi je fenomenološki i pomoću njega se ispitivanje istine sadašnjeg trenutka postiže posmatranjem i opisom fenomena sadašnjeg iskustva: senzacije, misli, akcije, imaginacije. Suština je u opisu, a ne u objašnjenju iskustva. Klijent se poziva da artikuliše opservacije umesto da iznosi svoje viđenje razloga zašto se nešto događa. Razvijajući fenomenološku svesnost, klijent razvija jasnu svesnost o emocijama koje formiraju njegovu seksualnost. Istražujući prošla i sadašnja seksualna iskustva i telesne senzacije povezane sa njima, često se javlja spontani proces imaginacije. Sećanja ranih, moguće traumatskih incidenata i njihove interne interpretacije postaju vidljivije i mogu se u terapijskoj situaciji ponovo doživeti na novi i više podržavajući način za organizam.

Postajući precizniji u odnosu na senzacije i emocije (strah, stid, bes, krivicu) za vreme seanse, ovu veštinu mogu preneti i na realnu seksualnu situaciju. Klijenti prvo nauče da prepoznaju emocionalni i seksualni otpor i unutrašnji dijalog koji ga prati. U eksperimentalnoj situaciji klijenti se mogu pozvati da ostanu u kontaktu podržavajući proces disanja i svesnosti i ostanu sa partnerom (ako je to ono što žele), prisutni u trenutku, opirući se starim šemama razmišljanja, otvoreni za novi doživljaj i nova razumevanja.

Pored razvijanja svesnosti o telu, klijent spoznaje subjektivni doživljaj prijatnosti i zadovoljstva u životu. Istražuje se telo kao izvor prijatnosti, uticaj roditeljskih stavova na ograničavanje tih iskustava, kapacitet uživanja u kreiranju jednostavnih doživljaja u toku dana koji prave život lepšim i značajnijim, ukazivanje na isceljujući aspekt samog življenja.

Ivana Radovanović Novaković

dipl.psiholog, psihoterapeut

O autorskim pravima

Svi tekstovi sa ovog sajta su autorski, ako želite da ih podelite sa čitaocima vašeg sajta ili portala, molimo vas da navedete izvor. Za saradnju i dodatne informacije, pišite nam. Hvala vam na razumevanju!